Kad pogledamo na zemljovid, potpuno nam je jasno da je Istra poluotok koji se pruža u Jadransko more između zapadne Europe i Balkana. A kad je dugo poznajemo, kad njome bezbroj puta prijeđemo uzduž i poprijeko te je oplovimo obalom, kad je utisnemo u sjećanje te time i u dušu, gotovo nam se učini da je Istra otok. Otok koji nema posve točno razgraničenu obalu, otok za koji znamo dokle seže i nije nužno da ga more oplakuje sa svih strana. Dakle, do kuda seže Istra? Do Trsta s jedne strane i do Rijeke s druge? Do Beneške (mletačke) Slovenije* s jedne strane i Dinarskog gorja na drugoj? A u unutrašnjost? Do Postojne i Ilirske Bistrice ili čak do Ljubljane? Gdje prelazi u Notranjsku? Gdje Istra završava? Gdje Istra stupa u druge pokrajine? Gdje Istra postaje Dalmacijom i gdje Panonijom? Do kuda je Istra kopno i do kuda more? I gdje je središte Istre? U kojem gradu, kojem kastelu, kojem selu, ponikvi ili podzemnoj jami? Jer Istra se ne proteže samo u širinu, nije samo plosnato područje, nego su njezini korijeni zakopani duboko u podzemlju i njeno nebo seže daleko u vis. Da, Istra ima svoje vlastito nebo. Ima vlastite boje i njeno je sunce veće: zalazeći, pokriva sav obzor i crvenom bojom prekriva šumu i travnjak, šipražje i krovove kuća. Uvečer svi su zvonici crveni. Ova pitanja nisu samo zemljopisna, meteorološka ili čak politička. Na njih ne možemo odgovoriti pogledom na zemljovid. To su pitanja duha.